Ekonomske politike pred Opće izbore 2026: šta nam stranke zapravo nude?

Kako se približavaju Opći izbori u Bosni i Hercegovini, želio sam iskoristiti priliku da napišem nešto više o temi koja se u svakoj izbornoj kampanji mnogo spominje, a po mom mišljenju premalo ozbiljno analizira – ekonomskoj politici političkih stranaka.

Ne želim u ovom tekstu ulaziti u nacionalna, ideološka niti druga politička pitanja, niti mi je cilj reći bilo kome za koga treba glasati. Svako od nas ima svoje prioritete i na kraju sam donosi odluku.

Ono što želim jeste pogledati šta nam najveće političke opcije trenutno nude kada govorimo isključivo o ekonomiji: platama, porezima, doprinosima, privatnom sektoru, investicijama, infrastrukturi, zaposlenosti i evropskim fondovima. Posebno me zanima koliko je ono što se obećava zapravo realno i koliko je detaljno objašnjeno.

Jer jedno je reći da ćemo povećati plate, otvoriti radna mjesta ili dovesti milijarde investicija. Drugo je objasniti kako ćemo to uraditi, ko će to platiti, odakle će doći novac i kakve će posljedice određena odluka imati na privredu. Mislim da upravo tu treba početi ozbiljna ekonomska analiza.

Stanje naše ekonomije: Brojevi koje moramo znati

Prije nego što pogledamo pojedinačne stranke, treba imati u vidu i stanje naše ekonomije. Prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda iz jula 2026. godine:

• Realni rast BDP-a Bosne i Hercegovine ove godine očekuje se na svega oko 2%.

• Inflacija se procjenjuje na oko 5,4%.

IMF istovremeno upozorava na rast fiskalnog deficita, veće zaduživanje, rast jediničnih troškova rada i slabljenje konkurentnosti naše ekonomije. Bez ozbiljnijih reformi, srednjoročni rast mogao bi ostati oko 3%, što je jednostavno presporo ako se želimo ozbiljnije približavati životnom standardu EU.

Pored ovih procjena, postoji još jedan "slon u sobi" koji direktno pogađa svaki od ovih programa: demografska kriza i odliv radne snage. Možemo mi planirati desetine hiljada novih radnih mjesta, ali ako fizički nemamo ljude na tržištu rada koji će ta mjesta popuniti, svaki ekonomski model pada u vodu.

Dakle, ko god nakon izbora bude upravljao ekonomskim procesima, neće dobiti nimalo lagan posao.

SDA – 50 milijardi investicija, 50.000 radnih mjesta i 50% veće plate i penzije

Počet ću od SDA, koja je za ove izbore ponudila vjerovatno najambiciozniju ekonomsku poruku kada se gledaju sami brojevi. Njihov program se trenutno najčešće predstavlja kroz takozvani 3x50 model:

50 milijardi KM investicija, 50.000 novih radnih mjesta i 50% veće plate i penzije.

Na prvu, zvuči veoma dobro. Ko ne bi želio toliko novih investicija, veće plate, penzije i nova radna mjesta? Međutim, kada ovakvu najavu pokušam posmatrati iz čisto ekonomskog ugla, meni odmah nedostaje nekoliko stvari.

Prije svega, šta tačno znači 50 milijardi KM investicija?

Da li se pod tim podrazumijevaju sve investicije koje će se u Bosni i Hercegovini svakako realizovati tokom četiri godine – privatne, javne, strane i domaće – ili govorimo o 50 milijardi KM potpuno novih investicija koje bi bile rezultat konkretnih ekonomskih mjera?

To je ogromna razlika. Bosna i Hercegovina već sada ima značajan nivo ukupnih godišnjih investicija. Zato cifra od 50 milijardi sama po sebi ne govori dovoljno dok ne znamo šta se u nju računa.

Isto pitanje postavljam i kod povećanja plata i penzija za 50%. Nominalno povećanje od 50% kroz četiri godine nije nešto što je matematički nemoguće. Međutim, ako za isto vrijeme značajno porastu cijene, javna potrošnja i zaduživanje, stvarni rast životnog standarda može biti mnogo manji. Zato bih volio vidjeti detaljniju računicu. Koliko od 50 milijardi treba doći kroz privatni sektor? Koliko kroz strane investicije? Koliko kroz EU fondove? Koliko kroz kredite i novo zaduživanje? Brojevi su dobri za kampanju, ali ekonomija ipak traži računicu.

SDA svakako ima jednu prednost koju novije stranke nemaju – veoma dug period u kojem je učestvovala u vlasti. Zbog toga građani imaju dovoljno prethodnih mandata na osnovu kojih mogu sami procijeniti koliko vjeruju u njenu sposobnost da velike planove zaista provede. Dakle, ne bih rekao da je Program 3x50 nemoguć. Rekao bih da je izrazito ambiciozan, ali da trenutno nedostaje mnogo više detalja da bi se njegova realna ekonomska održivost mogla ozbiljno izračunati.

SDP – Povećanje plata uz pokušaj rasterećenja rada

SDP ima nešto drugačiji pristup i njihov program za period 2026–2030. jedan je od konkretnijih kada su u pitanju direktni brojčani ciljevi. Između ostalog, govore o minimalnoj plati od 1.500 KM i minimalnoj penziji od 1.000 KM tokom narednog mandata.

Kod SDP-a imamo i određene mjere koje nisu samo obećanja. Tokom sadašnjeg mandata u Federaciji je zbirna stopa doprinosa smanjena sa 41,5% na 36%. To je konkretno rasterećenje rada i mjera koju treba priznati kao pozitivan pomak za privatni sektor. Međutim, kod SDP-ovog modela dolazimo do pitanja oko kojeg ja lično imam najveću rezervu – minimalne plate.

Moram jasno naglasiti da je ovo moj lični ekonomski stav. Ja nisam veliki pristalica modela u kojem država značajnim administrativnim povećavanjem minimalne plate pokušava riješiti pitanje životnog standarda. Razumijem potpuno poziciju radnika. Naravno da ljudi žele veće plate i naravno da je teško živjeti s veoma niskim primanjima. Ali ekonomija ne funkcioniše na način da država samo napiše veći broj na papiru i time proizvede dodatnu vrijednost. Tu platu na kraju mora isplatiti neko.

Velika kompanija koja ima visoku produktivnost, veliku maržu i stotine miliona prihoda možda će povećanje minimalne plate apsorbovati bez većih problema. Mala firma sa pet zaposlenih možda neće. Restoran, trgovina, frizerski salon, servis, mali proizvodni pogon ili neko ko tek pokreće biznis nema istu finansijsku snagu kao velika korporacija. Ako trošak zaposlenog raste značajno brže od njegove produktivnosti, poslodavac na kraju mora nešto uraditi. Može povećati cijene. Može smanjiti vlastitu maržu. Može odustati od novog zapošljavanja. Može smanjiti broj radnika. U najgorem slučaju dio ekonomije ponovo ode u sivu zonu.

IMF upravo upozorava da rast jediničnih troškova rada može dodatno smanjivati konkurentnost BiH. Zbog toga bih ja lično mnogo radije vidio da radnik dobije veću neto platu kroz drastičnije smanjenje poreza i doprinosa na rad, rast produktivnosti i rast privatnog sektora. Ako poslodavac za jednog radnika danas ukupno izdvaja određeni iznos, meni je ekonomski mnogo interesantniji model u kojem veći dio tog istog iznosa završava direktno na računu radnika.

To ne znači da sam protiv postojanja minimalne plate niti da ona nikada ne treba rasti. Jesam protiv toga da ona raste brže nego što to realna ekonomija može podnijeti. SDP, s druge strane, upravo pokušava spojiti rast minimalnih primanja sa smanjenjem doprinosa, fiskalizacijom i borbom protiv sive ekonomije. To je puno ozbiljniji pristup nego samo povećati minimalac bez ikakvog rasterećenja.

S obzirom na to da su trenutno nosioci vlasti, njihov izazov će biti balansiranje ovih obećanja sa stanjem javnih finansija, budući da IMF procjenjuje rast konsolidovanog deficita BiH u 2026. godini. Zbog toga će svako novo povećavanje trajne javne potrošnje morati biti veoma pažljivo planirano.

Narod i Pravda – Rasterećenje privatnog sektora i reforma sistema

Narod i Pravda ima nešto drugačiju ekonomsku filozofiju. Kod njih je manje fokusa na velikim krajnjim brojkama, a više na stvarima koje utiču na svakodnevno poslovanje: doprinosi, parafiskalni nameti, administracija, Zakon o radu, digitalizacija, tržište rada, carinske procedure i pravna sigurnost.

U odgovoru Udruženju poslodavaca iz augusta 2026. NiP govori o nastavku fiskalnog rasterećenja rada, smanjivanju neopravdanih parafiskalnih nameta, modernizaciji radnog zakonodavstva, digitalizaciji javne uprave, reformi sistema zapošljavanja, jednostavnijim procedurama za kompanije, reformama PDV sistema, bržim carinskim procedurama, javno-privatnim partnerstvima i efikasnijem rješavanju privrednih sporova.

Meni je ovaj pristup ekonomski interesantan jer pokušava odgovoriti na pitanje koje se kod nas često zanemaruje: Zašto je u BiH toliko teško voditi normalan biznis?

Nije problem samo koliko iznosi porez. Problem je koliko vam treba dozvola, koliko čekate određenu odluku, koliko vremena trošite na administraciju, koliko je zakon predvidiv, koliko traje privredni spor i koliko je jednostavno zaposliti ili prekvalifikovati radnika. Sve to na kraju predstavlja trošak poslovanja.

NiP-ova logika je otprilike:

Olakšaj poslovanje → povećaj investicije → povećaj produktivnost → zaposli više ljudi → plate imaju više prostora da rastu.

To je ekonomski logičan model. Problem koji vidim jeste što je ovakav program mnogo teže mjeriti. Ako neko obeća minimalnu platu od 1.500 KM, za četiri godine veoma jednostavno možemo provjeriti je li obećanje ispunjeno. Ako neko kaže da će „unaprijediti poslovni ambijent“, onda moramo mnogo detaljnije gledati šta je konkretno urađeno.

Drugi problem je naš politički sistem. Reforma PDV-a, radnog zakonodavstva, carina ili javno-privatnog partnerstva zahtijeva veliki broj institucija i političkih partnera. Budući da su sada dio vlasti na državnom i federalnom nivou, nije dovoljno samo imati dobru ekonomsku ideju – morat će dokazati da su sposobni politički je provesti.

Naša stranka – Manje oporezivati rad, više druge izvore

Kod Naše stranke meni je posebno interesantna njihova filozofija poreskog sistema. Njihova osnovna ideja je da Bosna i Hercegovina trenutno previše oporezuje rad, a da bi dio poreskog tereta trebalo prebaciti na dobit, dividende i druge oblike prihoda.

Prvi dio te ideje mi ima dosta ekonomskog smisla. Ako je rad preskup, poslodavcu je skuplje zaposliti novu osobu. Ako smanjite poreze i doprinose na rad, otvarate prostor da zaposleni dobije veću neto platu, a da ukupni trošak poslodavca ne mora rasti istom brzinom.

Međutim, drugi dio modela zahtijeva puno pažljiviju analizu. Ako porez na dobit povećavate kompaniji koja ostvareni profit reinvestira u novu opremu, zapošljavanje i širenje poslovanja, možete napraviti upravo suprotan efekat i kazniti investiciju koju želite podstaći. Zato bih kod Naše stranke volio vidjeti konkretne brojeve:

• Koliko manje oporezujemo rad?

• Koliko više oporezujemo dobit?

• Kako tretiramo dividendu i postoje li pragovi?

• Da li pravimo razliku između reinvestirane i isplaćene dobiti?

• 
  

Bez odgovora na ta pitanja teško je dati ozbiljnu ocjenu čitavog sistema. Kao dio aktuelne koalicije na nivou FBiH i države, imaju i priliku i odgovornost da ove ideje pretvore u konkretne zakone. Naša stranka istovremeno veoma snažno vezuje svoju ekonomsku politiku za evropske integracije i institucionalne reforme. To je bitno jer evropski put nije samo politička tema – on je i ekonomska tema.

Stranka za Bosnu i Hercegovinu – Investicije, infrastruktura i domaća proizvodnja

Kod Stranke za BiH ekonomski program više ide u pravcu investicija i razvoja proizvodnih kapaciteta. Njihov program govori o pokretanju snažnog investicionog ciklusa, privlačenju stranog kapitala, aktiviranju domaćeg kapitala, obnovljivim izvorima energije, cestovnoj i željezničkoj infrastrukturi, i jačanju domaće, posebno izvozno orijentisane proizvodnje. SBiH također govori o smanjenju poreskog opterećenja uz širenje poreske osnovice.

Meni je ovaj pristup interesantan jer prvenstveno pokušava odgovoriti na pitanje kako proizvesti više, a tek onda kako raspodijeliti proizvedeno. To je veoma bitna razlika. Možemo mi do sutra raspravljati o tome kako raspodijeliti postojeći BDP, ali ako ekonomija dugoročno raste 2% godišnje, u jednom trenutku jednostavno nemate dovoljno novog prostora. Moramo povećavati ukupnu ekonomsku vrijednost koja se proizvodi.

SBiH ima još jednu stvar koju je nama u Sarajevu relativno lako analizirati – upravljanje Općinom Novi Grad. Budžet ove općine za 2026. godinu iznosi 67,28 miliona KM, a oko 33 miliona KM, odnosno približno polovinu budžeta, čine kapitalna ulaganja. To pokazuje dosta jasan pristup budžetu: veliki dio novca ide u infrastrukturu. Meni se takva struktura generalno čini interesantnijom od modela u kojem najveći dio dodatnog javnog novca odlazi isključivo na tekuću potrošnju.

Ali ovdje moramo ostati realni. Općina nije Federacija i nije država. Općina ne određuje PDV, carine, monetarnu politiku niti ukupnu ekonomsku politiku države. Zato uspješan ili neuspješan lokalni model ne možemo automatski preslikati na nivo cijele države. Kod SBiH mi također nedostaje više konkretnih brojki. Pravac je jasan (infrastruktura, proizvodnja, manji doprinosi), ali koliko tačno smanjujemo doprinose i u kojem periodu? Tu još uvijek postoji prostor za precizniji program.

EU fondovi – Možda važniji od pola izbornih obećanja

Postoji još jedna tema za koju mislim da je u ovoj kampanji izuzetno važna, a možda joj ne posvećujemo dovoljno pažnje. Bosni i Hercegovini je kroz evropski Reform and Growth Facility indikativno dostupno oko 976,6 miliona eura.

Međutim, taj novac nije bezuslovan. On je vezan za provođenje konkretnih reformi. I već smo dobili jednu lekciju – početna indikativna alokacija za BiH smanjena je za 10% zbog kašnjenja u dostavljanju Reformske agende. Meni je to možda najbolji primjer našeg problema:

• Imamo novac.

• Imamo evropsko tržište.

• Imamo investitore i međunarodne institucije.

• Imamo geografsku lokaciju koja je vrlo dobra.

• A onda zapnemo na implementaciji.

  
  

IMF procjenjuje da bi ozbiljno provođenje reformi vezanih za EU Growth Plan dugoročno moglo povećati godišnji rast BiH za približno 0,5 do 1 procentni poen. Za ekonomiju koja raste 2–3% godišnje, dodatni procentni poen nije nikakva sitnica.

Zato bih ja svakoj stranci postavio veoma jednostavno pitanje: Možete li ono što ste napisali zaista provesti? Možete li usvojiti zakon? Možete li pripremiti projekat i povući evropski novac? Možete li stranom investitoru ponuditi dovoljno stabilan sistem? Jer između dobrog ekonomskog programa i dobre ekonomije nalazi se upravo ta riječ – realizacija.

Zaključak: Šta nam, na kraju, ekonomski nude?

Kada pokušam izbaciti političke slogane i sve ovo maksimalno pojednostaviti, rekao bih da ekonomski pristupi izgledaju ovako:

• SDA nudi vrlo ambiciozan investicijski i razvojni plan kroz 3x50, ali za tako velike ciljeve trenutno bih želio vidjeti mnogo detaljniju finansijsku konstrukciju.

  
  

• SDP stavlja veliki fokus na povećanje plata i penzija, uz istovremeni pokušaj rasterećenja rada. Njihove ciljeve je veoma lako mjeriti, ali zbog velikog planiranog rasta minimalne plate postoji pitanje uticaja na male firme.

  
  

• NiP manje govori o jednoj velikoj cifri, a više o poslovnom okruženju, doprinosima i administraciji. Ekonomska logika je jasna, ali će rezultat zavisiti od sposobnosti provođenja reformi.

  
  

• Naša stranka želi promijeniti strukturu poreza i manje oporezivati rad. Taj dio smatram veoma interesantnim, ali mi nedostaju detalji o tome kako bi izgledala druga strana poreske jednačine (porez na dobit).

  
  

• SBiH najveći fokus stavlja na investicije i domaću proizvodnju, oslanjajući se na lokalni primjer Novog Grada, ali ostaje pitanje kako bi se takav pristup prenio na mnogo složeniji nivo države.

  
  

I tu možda dolazimo do najvažnije stvari. Po mom mišljenju, Bosna i Hercegovina se neće ekonomski razviti samo povećavanjem plata. Neće ni samo smanjivanjem poreza. Neće ni samo dovođenjem stranih investitora. A neće ni samo izgradnjom infrastrukture.

Treba nam kombinacija svega toga. Treba nam privatni sektor koji može normalno poslovati. Trebaju nam niži troškovi i manje birokratije. Treba nam infrastruktura i pravna sigurnost. I treba nam pristup evropskom kapitalu. Ali prije svega, treba nam ekonomija koja proizvodi više.

Jer dugoročno možemo raspodijeliti samo ono što smo prethodno stvorili.

Ovim tekstom nisam želio odgovoriti na pitanje za koga treba glasati, niti mislim da se izbor može svesti samo na ekonomiju. Želio sam samo pogledati ono što nam se nudi iz jednog ekonomskog ugla, odvojiti konkretne mjere od općih obećanja i pokazati gdje postoje rezultati koje možemo analizirati, a gdje jednostavno još uvijek nedostaje dovoljno informacija.

Na kraju će svako donijeti svoju odluku. Nadam se da vam je ovaj tekst dao barem malo drugačiji, ekonomski pogled na politike koje su nam ponuđene, i da vam može pomoći da na njih gledate ne samo kroz pitanje šta dobro zvuči, nego i kroz pitanje – kako će se to zaista provesti i ko će to na kraju platiti?

Izvori:

• Međunarodni monetarni fond (IMF). (2026). Bosnia and Herzegovina: 2026 Article IV Consultation-Press Release; Staff Report; and Statement by the Executive Director for Bosnia and Herzegovina.

• Udruženje poslodavaca FBiH. (2026). Odgovori političkih stranaka na upitnik Udruženja poslodavaca pred Opće izbore 2026.

• Evropska komisija. (2026). Reform and Growth Facility for the Western Balkans: Bosnia and Herzegovina Indicative Allocation.

• Zvanični programi i objave političkih stranaka (SDA, SDP, NiP, Naša stranka, Stranka za Bosnu i Hercegovinu) objavljeni u sklopu predizborne kampanje za Opće izbore 2026. godine.

• Općina Novi Grad Sarajevo. (2026). Budžet Općine Novi Grad za 2026. godinu.