Norveška: zemlja koja je pametno iskoristila svoju sreću

Pozdrav svima i hvala vam što ste svratili na naš blog. Ja sam Hamza Hrvačić i moja uloga u Hrvačić Consultingu je da pišem o ekonomskim temama koje oblikuju svijet oko nas. Moji partneri iz tima bave se pravnim pitanjima, tako da ćete svake sedmice imati priliku da pročitate jednu vrstu malog pregleda vijesti i analiza gdje ću ja objašnjavati ekonomske fenomene, dok će oni obrađivati pravne aspekte. Cilj nam je da sve što čitate ovdje bude zanimljivo, edukativno i vrijedno vašeg vremena.

Danas sam odlučio početi s jednom posebnom pričom, a to je priča o Norveškoj. Kada se govori o uspješnim ekonomskim modelima, Norveška se uvijek izdvaja. To je zemlja koja na prvi pogled izgleda gotovo savršeno. Ima jedan od najvećih BDP-ova po stanovniku na svijetu, nezaposlenost je gotovo neprimjetna, radni uslovi su među najboljima globalno, a građani važe za jedne od najsretnijih ljudi na planeti. Sve to postiže dok istovremeno ostaje jedno od najpravednijih društava u pogledu ekonomske jednakosti.

Ako pogledamo Norvešku šezdesetih godina prošlog stoljeća, dobijamo potpuno drugačiju sliku. To je bila zemlja čija je ekonomija bila zasnovana na ribarstvu i čiji je BDP bio uporediv s državama koje danas smatramo nerazvijenim. Kvalitet života nije bio loš u poređenju s evropskim susjedima poput Španije ili Grčke, ali Norveška je bila daleko od današnjeg ekonomskog giganta.

Prekretnica se desila 1969. godine kada je u Sjevernom moru otkrivena nafta. U tom trenutku Norveška je mogla odabrati isti put kao i mnoge druge zemlje bogate resursima – trošenje novca na kratkoročne projekte, smanjenje poreza i stvaranje prividnog blagostanja. Ali odlučili su drugačije. Umjesto da dozvole da privatne korporacije poput Exxona ili Shella zarađuju milijarde, osnovali su državnu kompaniju koja je preuzela kontrolu nad eksploatacijom nafte.

Time su osigurali da prihod od resursa pripadne državi i građanima.

Najveća mudrost Norveške bila je stvaranje suverenog fonda. To je zapravo ogromna zajednička štedionica u koju se slivaju prihodi od prodaje nafte. Danas taj fond vrijedi više od bilion dolara i najveći je na svijetu. Ono što ga čini posebnim nije samo veličina nego i način na koji se koristi. Građani ne dobijaju direktan novac, niti vlada može posegnuti za glavnicom fonda. Umjesto toga koriste se samo profite koje fond ostvaruje kroz ulaganja. Na taj način finansira se obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura i niz drugih javnih usluga.

Fond ima i etički odbor koji odlučuje gdje se novac ulaže. Norveška ne dozvoljava da se njen kapital koristi za finansiranje kompanija koje proizvode oružje, duhan ili koje krše ljudska i radna prava. Zanimljivo je da je zabranjeno ulagati i u norveške kompanije iz sektora fosilne energije, upravo da bi se ekonomija diverzificirala i izbjegla ovisnost o jednom resursu.

Naravno, život u Norveškoj nije savršen. Cijene su visoke, porezi među najvećima u Evropi, a obične stvari poput odlaska u restoran ili kupovine automobila znatno skuplje nego u drugim razvijenim zemljama. Ali građani prihvataju taj kompromis jer zauzvrat dobijaju sigurnost. Ne moraju se bojati bankrota zbog bolesti, obrazovanje je dostupno svima, a rizik od siromaštva i beskućništva gotovo ne postoji.

Norveška nas uči da sreća nije dovoljna, ali i da prirodna bogatstva ne moraju biti prokletstvo. Imali su sreću da otkriju naftu, ali pravi uspjeh dolazi iz načina na koji su tom srećom upravljali. Dok su druge zemlje brzo trošile, Norveška je štedjela, ulagale i gradila temelje za budućnost. Zbog toga danas uživaju stabilnost i jednakost koju malo koja država može dostići.

Možda nije moguće jednostavno kopirati norveški model i primijeniti ga drugdje, ali njihova priča jasno pokazuje da pametno upravljanje resursima, odgovorna politika i ulaganje u ljude mogu promijeniti sudbinu čitave države.